Kad biste imali vjere...

Kad molim za sebe, obično je to : Isuse, daj mi da te više ljubim.
Ponekad doduše, kad molim za druge, kroz moje misli se provuče sljedeća: Moliš a kao da nemaš pouzdanja, kao da ne tražiš s uvjerenjem da će biti...
Osjećam već dugo pri molitvama za druge da nešto fali. Fali ona dječja uvjerenost s kojom se ono naslanja na roditelja. Čudno, s obzirom da sam doživjela toliko puno uslišanja i iznenađenja od Tebe...
Prije nekoliko dana, u razgovoru o vjeri s prijateljicom, izrekoh to naglas. I rekoh da bismo trebale moliti za svoju vjeru. Ona je rekla da i moli za svoju vjeru, a ja shvatih da je to ono što nedostaje. Oslanjam se na sebe, mislim da dovoljno vjerujem, iako mi situacije u kojima molim za druge pokazuju da nije tako. Čudno kako mi jednostavne a važne stvari promiču,. i kako malo znam s obzirom na primljeno.
U Evanđelju ove nedjelje koja je uslijedila nakon ovih mojih razmišljanja, učenici te traže da im umnožiš vjeru. Svjesni su svog nedostatka kojeg ja za sebe nisam do kraja bila svjesna. Iako su mi one situacije govorile da nemam dovoljno vjere, ja za nju nisam molila! Ti ima odgovaraš; Kad biste imali vjere koliko je zrno gorušičino, brda biste premještali...
Večer prije tog čitanja otišla sam u Gospe od Pojišana ispovjediti se. Nisam spominjala ova razmišljanja kod nabrajanja svojih grijeha. No, svećenik se nije ni na što osvrnuo od izrečenog. Rekao mi je: Moli za svoju vjeru!
Kao što si rekao da bez tebe ne možemo ništa učiniti - i ovdje mi pokazuješ da bez tvoje intervencije ne bih znala što trebam činiti.
Bez Tebe ne mogu imati veću vjeru. Mogu se samo čuditi što ju nemam dovoljno i što stoga molim kao da neću biti uslišana.

Zanimljivo, pita me moja Marija isto pitanje; zašto nema dovoljno vjere kad moli da joj ozdravi grlo. Rekoh joj da je tako i sa mnom, i da trebamo moliti za svoju vjeru. Kad je bila sasvim mala, vjerovala je žarko. Sad je već jedanaestogodišnjakinja, i sad joj već um stvara zapreke. To sam joj rekla. Ne oslanja se više samo na srce. Vjera jest spoj razuma i srca, jer nam um potvrđuje ono što nam srce prima od Tebe. Umom razumijemo stvarnosti, um treba potvrdu da nešto jest i um nas drži u realnosti da vjera ne ode u nešto daleko od Istine. No, ona se srcem prima, dušom. I ona traži malenost djeteta da bi imali potpuno pouzdanje u Tebe. Tu malenost te molim za sebe i za svoje dijete, i za svoju prijateljicu i za svih nas koji vjerujemo u Tebe, da vjerujemo istinski Tebi i da molimo kao da smo već primili ono što te ištemo. Molim takvu vjeru koja me čini djetetom što nema straha kad ga otac baci u zrak sigurno da će ga opet primiti u svoje ruke. To je slika vjere koju uvijek imam u srcu.
Marija mi je jutros reka da će molit svetog Antu da joj nađe vjeru. Njega uvijek moli kad nešto izgubi. Vjeru nije izgubila ali traži umnoženje, poput tvojih apostola, svjesna da ova vjera koju ima ne miče brda, niti ozdravlja njezino grlo.
Molim te, umnoži i moju vjeru da znam kako ćeš joj ozdraviti grlo do 07,10,2016 kako bi mogla nastupati u dječjem mjuziklu. Ti to možeš. Pitanje je koliko ja vjerujem da hoćeš. Jutros čitam o mladiću koji je ozdravio u Međugorju. Ustao je nakon deset godina iz kolica. To je vjera koja podiže i čini da hoda onaj koji to nije mogao deset godina. Molim te da prohoda duša moja, da ne stoji na mjestu, da ne bude mlitava i mlaka, da te ne ljubi površno, i da ti vjeruje da sve možeš i hoćeš. jer rekao si nam da ištemo i primit ćemo, kucamo i otvorit će nam se. Što vrijedi ako kucam mlako bez vjere da ćeš otvoriti, što vrijedi ako s druge strane se ne čuje kucanje jer je preslabo?  Daj mi snažnu vjeru koja se ne libi jako pokucati, znajući da čuješ i da ćeš otvoriti vrata.

Bože moj, iako mi je promicalo tako važno, ti si se potrudio da shvatim i da molim za ono što mi treba, za moju ipak slabašnu vjeru.
Kad mi je svećenik rekao da molim za svoju vjeru, pogledala sam ga iznenađeno. Njegove oči su bile spuštene, i znala sam da je nadahnut. Možda on to i ne zna, ali ja sam znala. Ti si tako čudesan i stalno iznenađuješ. Nalaziš načina da mi posvijestiš ono važno. Danima se sve događalo vezano za riječ " Vjera " a onda si mi to isto rekao preko svećenika u subotu navečer (01.10 ), da bi u nedjelju to isto potvrio riječima Evanđelja; Gospodine, umnoži nam vjeru....

Umnoži, umnoži Gospodine, bez tebe ne mogu ništa učiniti...

Prvo pismo

Trebam neki kutak gdje ću razgovarati s Tobom. Baš onako kao nekad. Ne znam, čini mi se da me svjesnost o prisutstvu ljudi koči u iznošenju svojih misli, a opet na neki način želim pisati tako da netko kom može pomoći u odnosu s Tobom, pomogne. S prošlog bloga sam otišla, kao što znaš, jer više nije bilo sličnih duša. Nisam imala s kim razmjenjivati misli o Tebi, ti moje vječno nadahnuće...
Za razgovore o Tebi potrebna je sličnost, iskustvo tvoje nazočnosti u duši. Tada se duša ispunja milinom, tada raste i tada stvara. Ovdje sam, sama s Tobom, okrenuta samo Tebi i sebi, i bez drugih osoba vidjet ću što Ti i ja možemo razmjenjivati bez vanjskih poticaja. Mislim da neću ići okolo niti tražiti prisutnost ljudi. Ukoliko nekome ovaj naš odnos zatreba za njegov uspon prema Tebi, Ti ćeš ga već dovesti do nas, kao što si i prije činio.
Privodim ovo pismo kraju, jer moram na Misu. Tamo te idem gledati i primiti na jedinstven način.
Danas je blagdan svetih arkanđela Mihaela, Gabriela i Rafaela.
Molim za njihov zagovor i zaštitu.
Ljubim te Isuse.